Općina Sućuraj smještena je na istočnom dijelu otoka Hvara, na prostoru s povijesnim nazivom Plame. Čine je naselja Sućuraj, Selca kod Bogomolja (odlomci Zaglav, Marinja Glavica i Spodnjo Maslinje - Jerkovići) i Bogomolje (odlomci Račevinja, Jerkov dvor, Selo i Glava). Prema popisu stanovništva iz 2001. godine općina Sućuraj ima 492 stanovnika. Danas se žitelji općine  bave poljoprivredom, ribarstvom, a ponajviše ugostiteljsko-turističkom djelatnošću. Djeca polaze Osnovnu školu „Ante Anđelinovića“ u Sućurju, s područnom školom do četvrtog razreda u Bogomolju. Župe Sućuraj i Bogomolje (ovoj župi pripadaju i Selca s crkvom Svetog Ante Opata) vode franjevci Franjevačke provincije Bosne Srebrene iz Bosne. Liturgiju obavljaju u novoj župnoj crkvi Svetoga Jurja u Sućurju, izgrađenoj 1897. godine uz staru crkvu koja je zbog gradnje nove srušena, a u Bogomolju u crkvi iz 16. stoljeća posvećenoj Navještenju Blažene Djevice Marije.

Sućuraj se prvi put spominje 1331. godine u Hvarskom statutu kao naziv crkve Svetog Jurja („ecclesiam santi Georgii, quae est in capite insulae“) po kojem je naselje dobilo ime. Prvi spomen naselja Bogomolje je iz 1489. godine iz dokumenta (gracije) kojom Hvarska komuna daje u zakup zemljište vlasteli Paladinić u uvali Veprinova, između Gdinja i Bogomolje („infra Gdin et Bogomoglia“).

Prema arheološkom nalazu, ulomku impresso keramike koji je pronađen u spilji Živa voda kod Selca, najraniji trag boravka čovjeka na ovom dijelu otoka datira od prije 8000 godina (6000 g. prije Kr.). To je vrijeme starije faze neolitika, odnosno mlađeg kamenog doba. U brojnim špiljama kao Mala spila, Vela spila, Vranine, Podspile u Bristovi, Vela Moševčica, Mala Maslinica i Živa voda otkriveni su keramički ulomci posuda koji potvrđuju da je ovaj dio otoka bio živi nosilac Hvarske kulture mlađe faze neolitika kao i eneolitika (bakrenog doba) od 5. do 3. tisućljeća prije Krista. Iz prijelaznog razdoblja bakrenog u brončano doba najvjerojatnije je i kamena sjekira s otvorom za držalo pronađena početkom 20. st. u Sućurju, a koja se čuva u Arheološkom muzeju u Splitu.

Krajem bakrenog doba i u brončanom dobu, stanovnici otoka počinju podizati svoja naselja i zakloništa na uzvisinama koje zovemo gradinama. Gradine su smještene na istaknutim i prirodno dobro branjenim položajima s većim kamenim nasipima (bedemima) na mjestu najlakšeg prilaza. To su veliki objekti dobro vidljivi u krajoliku kao Vela Moševčica,  Grčka gomila, Liković, Humac i Likova glava (prapovijesna gradina kružnog tlocrta). Uokolo spomenutih gradina na istaknutim brežuljcima i na rubnim područjima visoravni nalazi se veliki broj kamenih gomila. U tim gomilama „kriju“ se kamene škrinje napravljene od većih kamenih ploča u kojima su otkriveni kosturi pokojnika pokopanih u zgrčenom položaju, a mogu se vidjeti kod otkopanih kamenih gomila na lokalitetima Gomilice, Vela gomila, Glava Maslinova kod Bogomolje i na Umiću kod Sućurja.

Stanovnici koji u željeznom dobu naseljavaju ovaj prostor, a bave se kao i prethodnici stočarstvom i poljoprivredom, poznati su u povijesti pod imenom Iliri. Premda o njima na prostoru općine ima malo podataka, ipak znamo kako je položaj istočnog rta otoka Hvara u Neretvanskom kanalu imao važan strateški položaj zbog komunikacije dolinom Neretve prema kontinentu. Takvu spoznaju najbolje nam potvrđuje pronalazak grčko–ilirske kacige iz 5. st. prije Krista koja je izvađena iz mora ribarskom mrežom kod rta Sućuraj.

Osnivanjem grčkih kolonija na Hvaru i Visu  počinje pisana povijest naših prostora, pa nam nalazi helenističke keramike iz 3.-2. st. prije Krista iz  uvala Duboke i Kozje kod Selca, te iz istog razdoblja pronađeni u uvali Mlaska kod Sućurja i iz Porta, odnosno luke Sućuraj, svjedoče o doticaju lokalnog stanovništva  s grčko-helenističkim svijetom tog vremena.

Rimljani su već od 3. st. prije Krista prisutni na obali i otocima. Poslije teških borbi s Ilirima, u vrijeme rimskog mira (pax Romana), početkom prvog stoljeća, podižu se poljoprivredna imanja (villae rusticae) s gospodarskim zgradama u kojima se proizvodilo vino i maslinovo ulje. Pronađena je antička keramika s ostacima rimskog mozaika na mjestu današnjeg samostana u Sućurju, kasnoantički zid u Košćaku, te uz rubove Sućuranskog polja na lokalitetima Ograde i Vrtline, zatim villa rustica s ostacima rimske cisterne na Brigovima (Mačini bad) kod Mlaske. Antički nalazi pronađeni su uz polja kod Bogomolje na lokalitetu U lazu, na lokalitetima Maslinje i Rogovišća kod Selca, te u uvalama Gornji Pelinovik i Smrska s ostacima rimskog mozaika. Na  arheološkim nalazištima Brdo, Divjeni doci, Maslinje i U lazu uz antičke nalaze otkriveni su i ulomci keramičkih košnica za proizvodnju meda.

Luke s gatovima u Sućurju i Mlaski, gdje su pronađeni nalazi keramike od 4. st. prije Krista do danas, potvrđuju pomorski značaj istočnog rta otoka Hvara. Radi se o važnom plovnom putu brodova koji putuju do Narone i Salone unutrašnjim morem između otoka i kopna. To potvrđuju pronađeni ostaci brodoloma rimskih brodova kod uvale Bristova (Bogomolje) i Perne kod Sućurja. O nalazima rimskih amfora kod Sućurja 1774. godine piše venecijanski opat Alberto Fortis u svom djelu „Put po Dalmaciji“ što je u literaturi prvi zabilježeni podmorski arheološki podatak u Hrvatskoj.

Kako nam arheološki nalazi iz Porta, luke Svetoga Jurja (Sućuraj), potvrđuju pomorsku dinamiku kroz kasnu antiku do 6. st., vjerujemo da je luka imala značajnu ulogu i tijekom ranog srednjeg vijeka kada vlast nad otokom imaju Neretljani i doseljeni Hrvati, koji na njemu ostaju do današnjih dana. U samoj uvali, najvjerojatnije u 13. stoljeću, izgrađena je crkva posvećena Svetom Jurju po kojoj je mjesto dobilo ime. No trajnije naseljavanje bilo je moguće tek kada je otok 1420. godine došao pod mletačku vlast. Općina odnosno Hvarska komuna sa sjedištem u gradu Hvaru daje u zakup obradivo zemljište hvarskim plemićima, pa već u 15. st. spominju se Kažota Ozirići, Hektorovići, Paladinići, a u 16. st. Zečić Leporini, Salvarese. Zemljište im se daje u zakup za sadnju loze koja je trajna kultura. Uz ta zemljišta na području Sućurja i Bogomolja nastanjuju se obrađivači zemlje (težaci) čije su kuće i danas vidljive na sjevernom rubu polja uz Sućuraj na položaju Ograde (Villa Vecchia – Staro selo) i u Bogomolju na položaju Šerića vrtli.

Padom Makarskog primorja (Krajina) pod tursku vlast, sve veći broj stanovnika s kopna prelazi na otok, na područje općine Sućuraj u više navrata tijekom 16. st., a najviše u vrijeme i nakon Ciparskog rata (1570. – 1573.). U tom stoljeću, a posebno u vrijeme toga rata Sućuraj je bio spaljen više puta. Da bi ojačala obranu 1613. godine  Venecija na ulazu u luku Sućuraj gradi tvrđavu, zvana Fortica, s kulom i perimetralnim zidom s puškarnicama. Zajedno sa stanovništvom dolaze i fratri iz samostana u Zaostrogu i Živogošću, a makarski biskup fra Bartul Kačić Žarković i drugi velikaši grade svoje kuće i palače. Pred početak Kandijskog rata (1645. – 1669.) u svoju palaču povlači se biskup fra Bartul Kačić Žarković i tu umire 1645. godine te je pokopan u staroj crkvi Sv. Jurja. Iz te crkve potječe i ploča pisana hrvatskom ćirilicom («bosančica») koju su u čast desete obljetnice njegove smrti podignuli istaknuti borci protiv Turaka, a nalazi se u ogradnom zidu predvorja crkve Svetoga Jurja u Sućurju. Fratri iz Franjevačkog samostana u Živogošću također se sklanjaju u svoj samostan s crkvom Svetog Križa u Sućurju, kao i franjevci iz Zaostroga u svoj hospicij uz crkvu Svetoga Ante Padovanskog koja je izgrađena 1663. godine. Općinu je zapljusnuo val novih doseljenika (abitanti nuovi) koji su od mletačkih vlasti dobivali fiskalne privilegije kako bi se naselili i time ojačali obrambenu moć Republike Svetog Marka. Za obranu od turskih upada grade se obrambene kule i tzv. zatvoreni tipovi kuća s zajedničkim dvorištem čije ostatke i danas vidimo u Donjoj bandi, kao što su Kulica s perimetralnim zidovima (u njoj je u vrijeme mletačko-turskih ratova boravio mletački providur), kula s puškarnicama u Donjoj bandi, Modrića dvori, Barišića dvori, te utvrđene kuće – kule u Račevinji i Jerkov dvoru u Bogomolju. Posebno ističemo veliku kulu Turnjić na Kuku, iznad uvale Smrska zapadno od Račevinje.

Početkom 18. st. Turci mirovnim ugovorom napuštaju Makarsko primorje, ali život u ratom iscrpljenim naseljima sporo se obnavlja. Tek dolaskom Francuza počinje se osjećati boljitak i gospodarstvo polako oživljava, pa je 1811. godine osnovana Općina Sućuraj (s Bogomoljem i Gdinjom). Općina je dugo vrijeme bila pod vlašću talijanaša, da bi tek izborima 1874. godine vlast preuzela Narodna stranka koja se zalagala za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom. Naselja Bogomolje i Gdinj aktom središnje vlade u Beču 1886. godine  osnivaju novu općinu sa sjedištem u Bogomolju i od tada je Sućuraj jedna od najmanjih općina u Hrvatskoj.

Druga polovica 19. st. značajna je za gospodarski napredak jer dolazi do ekspanzije razvoja vinogradarstva i vinarstva, a time i trgovine, pomorstva i ribarstva. Broj stanovnika raste (Sućuraj i Bogomolje oko 700, a u Selcima preko 100) i kvaliteta života se podigla. Grade se putovi, cisterne za vodu, ulaže se u izgradnju luke i lukobrana za zaštitu od nevremena. Općinski dom i škola izgrađeni su 1889. godine.  Buđenjem nacionalne svijesti osim osvajanja vlasti došlo je i do povećane kulturne i prosvjetne aktivnosti, te se osnivaju rodoljubna društva „Hrvatski napredak“ i „Hrvatska sloga“ i dvije čitaonice, „Narodna čitaonica“ i „Težačka štionica“. Prosvjetna djelatnost se tijekom 19. i 20. stoljeća razvijala u osnovnim školama u Sućurju i Bogomolju čiji su učitelji doprinijeli razvoju nacionalne svijesti. Za kulturnu povijest općine značajan je rad učitelja Mihovila Anđelinovića i Rinalda Nališa koji su u Sućurju i Bogomolju sakupljali epske narodne pjesme i objavili ih u Matici Hrvatskoj u Zagrebu.

Ovo „zlatno doba“ traje relativno kratko,  jer nakon propasti loze zbog filoksere, štetnika na vinovoj lozi i tzv. vinske klauzule, koja preferira uvoz talijanskog vina u Austriju na račun dalmatinskog, dolazi do masovnog napuštanja ovoga kraja i odlazi se u novi svijet, najviše u Novi Zeland na kopanje kauri gume (smole). Odlasci se nastavljaju između dva svjetska rata i nakon Drugog svjetskog rata, pa danas velike zajednice Bogomoljana, Selčana i Sućurana stalno žive u Novom Zelandu, Australiji i SAD-u.